Arhitektura je oduvijek bila pokazatelj društveno-gospodarskog napretka i mjerilo razvijenosti određene zemlje. Gradnja novozagrebačkih naselja pokazatelj je kolektivne razvijenosti znanosti o arhitekturi i ostalih vezanih znanosti. Početak šezdesetih godina 20. stoljeća bilo je vrijeme kada se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija otvorila prema svijetu i počela koristiti svjetska dostignuća u vlastitoj sredini. Prelazak preko Save označio je početak gradnje Velesajma i budućih stambenih naselja planiranih Urbanističkim planom, ali i novih prometnica te mostova. Ideja izgradnje manjih stambenih jedinica u pojedinoj četvrti bila je misao vodilja novog urbanizma, ali ostvarena je samo funkcija stanovanja gdje su stambene jedinice pretvorene u spavaonice.
Tomislav Premerl u svojoj knjizi navodi da u velikoj i raznolikoj građevinskoj produkciji mogu se već izdvajati određene i profilirane vrijednosti, podložne sada i kritici. Ipak, masovna je društvena izgradnja još uvijek ograničena zadanom tipologijom i osrednjom kvalitetom, a individualne su stvaralačke slobode bile moguće tek kod hrabrijih, koji su naposljetku, s našega današnjeg stajališta, i definirali ovo razdoblje. Šezdesete godine 20. stoljeća vrijeme su otvaranja većeg broja tvornica u gradskim naseljima i sve većeg broja stanovništva koje dolazi u gradsku oblast, a što uzrokuje veliku stambenu krizu (Dragana Mecanov). U navedenom razdoblju zakon ponude i potražnje diktirao je izgradnju što više stambenog prostora kako bi se stanovništvo moglo propisno zbrinuti. Nakon potresa u Skopju 1963. godine doneseni su prvi protupotresni propisi te su građevine bile građene u duhu novih propisa.
Šest divova koji su smješteni preko puta Velesajma građeni su od 1962. do 1967. godine kada i započinje useljenje. Građeni su prema projektu arhitekata Milivoja Peterčića i Luje Schwerera (Ivo Maroević), a prema drugim izvorima prema projektu arhitekata Luje Schwerera i Tereze Matić(Dragan Damjanović). Neboderi su raspoređeni na velikoj travnatoj površini po tri u dva reda i građeni su od Jugomontovih ploča i armiranog betona koji bi trebao izdržati potres magnitude 6,1 stupanj po Richteru. Sastoje se od podrumskog prostora, prizemlja, 16 katova i terase. Prizemlje i svaki kat imaju po četiri stambene jedinice, a na terasi su nadograđena po dva stana, negdje i tri. U svakom od nebodera postoji parni i neparni lift te stubište koje je na svakoj razini odijeljeno vratima od hodnika gdje se nalaze ulazi u stambene jedinice. Specifično za izgradnju ovih tornjeva jest to da svaki stan originalno ima cijevi za grijanje te cijevi za odvod i dovod vode s vanjske strane zida.
Zanimljivosti vezane za šest nebodera:
1. Služili su za pokazivanje moći bivše države svim stranim državnim predstavnicima koji su dolazili na sajmove na Velesajam. Tada stanovnici nebodera nisu smjeli vješati rublje na balkone i morali su spuštati rolete iz „sigurnosnih“ razloga.
2. Većeslav Holjevac živio je u neboderu, Siget 9, na 11. katu.
3. Branimir Štulić (Johnny) živio je u neboderu, Siget 10, na 11. katu.
Zanimljivosti vezane za Siget:
1. Arhitekt Ivan Zemljak predložio je imena za sva novozagrebačka naselja.
2. Park mladenaca građen je od 1964. do 1977. godine, dijeli Siget od Trnskog i svaki vjenčani par morao je odvojiti novac za sadnju nove mladice u parku. Tako danas tamo živi preko 18 000 stabala.
3. Prvi stanari Sigeta uselili su u siječnju 1965. godine u stambenu zgradu, Siget 14.
Izvori:
Premerl, Tomislav. 2003. Zagreb, grad moderne arhitekture, Stoljeće zagrebačke arhitekture. Durieux, Zagreb.
Mecanov, Dragana. Sustav prefabricirane gradnje Jugomont iz Zagreba. Prostor, Zagreb.
Maroević, Ivo. 2007. O Zagrebu usput i s razlogom, IPU, Zagreb
